Početkom 2023. godine razgovarali smo s Denisom Žiškom, koordinatorom programa Energije i klimatskih promjena u Aarhus centru na temu politike zbrinjavanja otpada u Bosni i Hercegovini. Povod za razgovor bile su najave pretvaranja Bloka 3 Termoelektrane Tuzla u postrojenje za spaljivanje otpada i biomase. Odmah na početku razgovora pitali smo Žiška da li u Bosni i Hercegovini uopće postoji sistem upravljanja otpadom ili se otpad samo gomila na deponijama i razbacuje po okolišu:

Nažalost otpad se kod nas samo razbacuje po okolišu. U BiH se obično ide na rješenja koja odgovaraju politici. Problem je što se uvijek preskaču neke faze da bi se na brzinu riješio problem zbrinjavanja otpada. To se inače zove upravljanje otpadom jer je otpad nešto čime se treba upravljati, a ne ga deponovati. Bilo je bezuspješnih pokušaja u zadnjih 20 godina, ako ne i više, da se uspostavi pravi sistem upravljanja otpadom u skladu sa europskim direktivama, što bi značilo primarnu selekciju, ponovno korištenje i smanjenje količine otpada. Postoji cijela piramida načina upravljanja otpadom.

Propisuje li nam članstvo u Europskoj Uniji kome težimo neka pravila o upravljanju otpadom?

Ako želimo da budemo članica Europske Unije mi moramo planirati preuzimanje svih njihovih direktiva ili takozvanih EU akata koji podrazumijevaju i direktive o upravljanju otpadom koje imaju jasne ciljeve. Kad počnemo pregovore s Europskom Unijom mi, kako to često tumače ovi naši političari, nećemo pregovarati o sadržaju tih dokumenat , o europskoj pravnoj stečevini, nego ćemo pregovarati o rokovima do kada ćemo i na koji način ćemo ispuniti sve uslove koji pišu u EU aktima. Da bismo postali članica Europske Unije mi moramo prepisati svu tu legislativu u našu i ono o čemu ćemo pregovarati su rokovi i ništa više. Sve što piše u europskoj legislativi mi moramo primijeniti u našoj zemlji ako želimo da budemo članica Europske Unije.

Koliko smo mi zapravo daleko od Europske Unije po pitanju upravljanja otpadom?

Nismo mi toliko daleko od Europske Unije. Ali treba krenuti. Vidjeli smo prije par mjeseci da je Zagreb počeo raditi na  primarnoj selekciji otpada. Primijenili su neki model, one vrećice. Hrvatska je nama najbliža. Oni  danas plaćaju penale zato što nisu ispoštovali rokove koje su preuzeli da uspostave sistem upravljanja otpadom. Tek sad pokušavaju to uspostaviti. Ono što kod nas vlasti rade je da preskaču sve te korake i žele da iskoriste samo ono što misle da će njima donijeti nekakvu kratkoročnu korist. Sad je odjednom postalo popularno spominjati spalionice otpada. Nažalost čak i neke nevladine organizacije promovišu spalionice otpada kao dobro rješenje.

Ima li kod nas sprege izmeđi politike, mafije i otpada kao recimo u južnoj Italiji?

Kod nas ima sprege između politike mafije i svega, pa tako i otpada. Pojavili su se u zadnjih 10 i više godina na zapadnom Balkanu kojekakvi stručnjaci koji promovišu spaliolnice otpada. Imali smo slučaj nedavno da se spaljuje RDF iz Slovenije u Termoelektrani Ugljevik. RDF je ustvari otpad, jedna vrsta isjeckane plastike i koječega drugog. Europa želi da se riješi otpada na način da ga pošalje u zemlje koje nemaju sistem upravljanja otpadom.

Možete li nešto više reći o projektu za spaljivanje otpada iz Slovenije u Ugljeviku? Ko je to poticao, odakle je to došlo gdje je interes?

Taj projekt su poticali politika i novac. Interes je da se zarade pare i da se riješi problem otpada. To je sve po zakonu jer direktiva i podrazumijeva slobodnu trgovinu otpadom. Znači ne krši se zakon. Samo je pitanje da li će se kršiti okolišni zakoni, načini na koji će se taj otpad spaljivati i kako će uticati na okoliš. Već godinama cementara Lukavac i cementara Kakanj spaljuju RDF kao energent. One za to imaju okolišne dozvole.To je mješavina plastike, drveta i papira. Radi se o visoko kaloričnim dijelovima otpada koji se u principu mogu reciklirati ali se njima više isplati to spaliti da bi dobili energiju.

Oni imaju okolinske dozvole za to. Te okolinske dozvole su malo upitne, ali one su tu, one postoje i oni ne krše zakon. Znači dozvoljeno je kupovati i trgovati prekogranično sa RDF-om i sa drugim otpadom.  Dozvoljeno ga je spaljivati. Pitanje je koliko je to dugoročno gledano održivo jer kao što sam rekao, Evropa ide ka tome da se spaljuje samo ono što se ne može na drugi način iskoristiti. Pogrešno tumačenje naše politike i nekih NVO jeste da otpad treba spaljivati. Kažu: „Pa šta ćemo s onim što se ne može ponovo koristiti?“ Da to ćeš spaliti, ali to predstavlja samo nekih 10 procenata otpada.

Koje su ekološke štete spaljivanja otpada u cementarama i termoelektranama. Jesu li ta postrojenja prilagođena za takvo nešto?

Ona se mogu prilagoditi, samo je pitanje koliko su kod nas prilagođena. I drugo je pitanje šta se dešava sa šljakom i pepelom nakon toga, gdje se to zbrinjava i na koji način. Mi imamo ovdje primjer Termoelektrane Tuzla koja nema nikakvu zaštitu od zagađenja podzemnih voda. Imamo deponiju šljake koja nema propisne zaštitne slojeve na dnu te deponije tako da sva voda koja se procijedi kroz deoponiju završi u podzemnim vodama. Nažalost naš zakon to nije jasno definisao i to se dozvoljava. Ne vrši se monitoring zagađenja podzemnih voda jer to nije zakonom propisano. Mi smo imali pokušaje da ubijedimo Federalno ministarstvo zaštite okoliša da usvoji podzakonski akt kojim bi se jasno definisali načini monitoringa podzemnih voda. Oni su to odbili, nažalost, jer im više odgovara da se tumači nedorečen zakon nego da se urade konkretni podzakonski akti koji će jasno definisati procedure. I to je dakle opasnost spaljivanja otpada kod nas.

Pitanje je koliko se sprječava zagađenje zraka u tim postrojenjima koja spaljuju otpad i šta se dešava sa tim krutim otpadom nakon spaljivanja, gdje to završi. Često se pominju spalionice otpada u Beču. To je jako popularno kod naših političara, kao u po' Beča imaju tri spalionice otpada. Da imaju tri spalionice otpada koje će se vremenom vjerojatno ugasiti jzato što neće moći raditi dugoročno. Gledano za nekih 15 ili 20 godina one će biti ugašene. Te spalionice otpada sve što uhvate u filtere, karikiram, to oni zovu pogačama, sav taj otpad koji se uhvati u te filtere se odmah prebacuje u spalionicu opasnog otpada i uništi. Kod nas bi te pogače završile u nekoj rupi, bez propisnih mjera koje bi spriječile da se to zagađenje širi dalje.

Spominje se recimo da se planira blok 3 Termoelektrane Tuzla pretvoriti u spalionicu otpada. Može li se to postrojenje uopšte prilagoditi?

Oni to prodaju kao biomasu. Postrojenje koje će koristiti biomasu i kao neki procenat 10, 15 ili 20 procenata RDF-a. Pitanje je zašto. Postoje EBRD studije. EBRD je donirao elektroprivredi izradu studije održivosti takvog postrojenja. Nažalost, ni jedna EBRD studija koja je pratila EBRD kredit nije pokazala da je to neisplativo rješenje. Te studije obično pokažu da je isplativo. Postrojenje za koje je planiran kredit EBRD-a studija uvijek pokaže da se isplati. Naravno studije oni doniraju budućim korisnicim njihovog kredita i onda pravdaju taj kredit sa tom studijom.

Da li je to stvarno isplativo?

Vidjet ćemo kada se uradi studija. Mi ćemo inzistirati da ta studija bude dostupna javnosti gdje ćemo svakako pregledati zaključke i dati svoje komentare da li je to tačno što piše ili nije. Studija se bazira na korištenju biomase, to znači oslanja se na nekakve planove i projekte Elektroprivrede BiH za sadnju brzorastuće biomase na devastiranim područja bivših površinskih kopova i na neke projekte koje je Elektroprivreda već implementirala prošle i pretprošle godine. Mi imamo dokaze, čak i snimke, da su ti hektari koje su oni posadili sa tom navodno brzorastućom vrbom ustvari puni korova, a da vrbe nema ni u tragovima. Sve se osušilo, potrošene su pare, to je opet neka donacija ili neki deal, gdje je sve to osušeno. Maštati o tome da će Elektroprivreda na stotinama ili hiljadama hektara devastiranih površinskih kopova odjednom uzgajati nekakvu biomasu i da će to zadovoljiti potrebe takvog bloka su ustvari šarena laža i priča za malu djecu, ali će se pare potrošiti.

Ukoliko se prihvati taj kredit, kredit će plaćati Elektroprivreda, ali to je javno preduzeće i u konačnici svaki propali projekat Elektroprivrede BiH plate građani, odnosno kupci električne energije. Neko mora pokriti te troškove, a to smo mi. Pored novca koji se nadoknadi nekako, problem tog projekta je gubljenje vremena. Mi smo uzgubili 10 godina na priču o izgradnji bloka 7. Mogli smo raditi na alertnativama u međuvremenu. Sada postoji opasnost da uzgubimo još 10 godina ili više na promociju bloka 3 kao rješenja za daljinsko grijanje za Tuzli i Lukavac što je neodrživo rješenje. Imamo primjer da je recimo isto tako kredti EBRD-a za toplanu za Banjaluku isto tako pokazao da je to isplativo, a po medijskim natpisima prije 10-ak dana preduzeće koje vodi toplane u Banjaluci je pred bankrotom zato što nisu dobili subvenciju grada od nekih 4 miliona i postoji mogućnost da se zatvori i da Banjalučani ostanu bez grijanja.

Šta je sporno s tim projektom?

Sporno s tom toplanom je što je neisplativa. Sporno je što je takav projekt toplana na biomasu jednostavno neisplativ i ne treba ići u tom pravcu. Sporne su količine biomase koje su na raspolaganju. Sporna je ekonomska logika. Sporne su cijene biomase i sporna je također činjenica da ćemo mi ako idemo u takve projekte uništit sve šume u Bosni i Hercegovini jer kod nas ne postoji održivo upravljanje šumama. Uništit ćemo sve šume za 10 ili 15 godina i šta ćemo onda. Izgubili smo vrijeme, uništili smo šume i ostat ćemo bez grijanja. Zašto ulaziti u takve projekte? Ili ćemo onda spaljivati otpad pa ćemo trošit taj otpad jedno vrijeme pa kad ne bude više otpada šta ćemo onda? Umjesto da krenemo u projekte koji su odkazano održivi.

Prvo energetske efikasnosti da narod napokon shvati činjenicu da energija nije jeftina i da je treba racionalno korisitit. Nakon primjene mjera energetske efikasnosti smanjiti temperaturu u sistemu daljinskog grinanja i prijeći na daljinsko grijanje 4 generacije, niskotemeperaturno grijanje i potrebe  takvog grijanje se mogu zadovoljiti obnoljivim izvorima i akumulacijom toplote u rudnicima soli što je jedna studija dokazala ali je treba detaljno razraditi i to se može postići za 12 do 15 godina za grad Tuzlu. Ako se krene sad to će biti rješenje do 2035 kad će se termoelektrana svakak ugasiti. Ali ako se bude čekala 2035. godina zahvaljujući nekakvim maštarijama o biomasi, otpadu i ne znam ni ja čemu, onda ćemo imati veliki problem ili 2030. ili 2035. godine. A rješenje u ovom sektoru se ne može odraditi preko noći. To su procesi od 10, 15, 20 godina ali ti ne čekaš tih 10, 15 ili 20 godina da počneš taj proces nego započinješ sada sa jasnim ciljem i vizijom šta će se postići za 10, 15, 20 godina.

Postoje li negdje u BiH spalionice otpada izgrađene namjesnki kao spaljionice otpada?

Spalionice otpada moraju postojati. Jedno vrijeme je bio jako popularan termin „energy recovery from waste“. Prodavano je spaljivanje otpada kao obnovljivi izvor energije oni ko fol izvlače energiju iz tog otpada i to je kao obnovljivo. To je pilo vode prije 10-ak godina. U Europi je to izbačeno iz svih direktiva, a naši se i dalje hvataju za tu priču o spaljivanju otpada kao o obnovljivom izvoru energije. To jednostavno nije tačno i nije rješenje da se otpad spaljuje. Spaljuje se samo onaj dio koji se apsolutno nikako drugačije ne može riješiti i onda se taj pepeo zbrinjava u deponije. Sve ostalo se može reciklirati, ponovo koristiti.  Posebno trebamo smanjiti količine otpada koje proizvodimo kao društvo i u tom pravcu se ide i to piše u direktivama.