Poliklorirani bifenili (PCB)- ili piralen vrsta su spojeva koji su tokom gotovo 60 godina korišteni kao izolacijske tekućine, hidrauličke i podmazujuće tekućine, tekućine za izmjenu topline i kao aditivi u ljepljivim bojama i bojama. Sama svojstva koja su PCB-ove učinila privlačnim za industriju, kao što su otpornost na vatru i postojanost u okolišu, istovremeno imaju svojstva povezana s nizom toksikoloških posljedica.

Od sredine 1970-ih godina , proizvodnja i uporaba PCB-a smanjena je na temelju podataka o kroničnoj toksičnosti za životinje i zabrinutosti zbog postojanost ovih visoko lipofilnih spojeva u okolišu koji imaju tendenciju bioakumulacije u živa tkiva i prehrambeni lanac, uključujući kancerogeni potencijal.

U Sjedinjenim Američkim Državama kao rezultat istraživanja štetnih utjecaja na okoliš donesen je Zakon o kontroli otrovnih tvari 1976. godine, a Kongres i američki EPA zabranili su daljnju proizvodnju 1979. godine.

Poliklorirani bifenili, PCB, klorirani su aromatski ugljikovodici koji su otkriveni 1881. Komercijalna proizvodnja PCB-a započela je 1929. godine i tokom sljedećeg desetljeća zabilježeni su slučajevi trovanja među radnicima koji su uključeni u proizvodnju PCB-a Provođenje sigurnosnih mjera predostrožnosti spriječio daljnje trovanje PCB-om sve do 1953. godine kada su zabilježeni slučajevi u japanskim tvornicama.

Široko rasprostranjena PCB u okolišu nije prepoznata do 1964. kada su utvrđene prve uzročno posljedične veze utjecaja na biljke i životinje, odnosno negativni utjecaji PCB-a u ostacima hrane.

PCB-a korišten je otvorenu i zatvorenu upotrebu. Otvorena uporaba PCB-a uključuje aditive u bojama, boje za tintu, platicizatore, zaštitne premazi za šumu kada je potrebna slaba zapaljivost, sredstva za oprašivanje, ljepila, sredstva za dodavanje pesticida, nosači tinte i boje te za mikrokapsulaciju boja za papir za kopiranje bez ugljika. Ove su primjene rezultirale distribucija PCB-a direktno u okoliš.

Zatvorena upotreba koristila se za električne žice, kablove i kondenzatore, kao i rashladnu tekućinu / dielektrik u transformatorima i kondenzatorima. Te aplikacije izoliraju PCB od okoliša. Nominalno zatvorene namjene PCB-a uključuju hidrauličke tekućine, prijenos topline tekućine i maziva pod visokim tlakom. Ove upotrebe ne izoliraju u potpunosti PCB-ove iz okoline, ali većinom ne dopuštaju direktan kontakt, sve do trenutka neadekvatnog skladištenja i uništavanja. ( izvor Journal of Hazardous Materials, 18 (1988) 113-144 113 Elsevier Science Publishers B.V., Amsterdsm - Printed in The Netherlands POLYCHLORINATED BIPHENYLSA TOXICOLOGICAL REVIEW)

Šira javnost u Bosni i Hercegovini nije imala gotovo nikakva saznanja o tome šta je piralen, gdje se i kada koristio, kao ni o njegovom postojanju u okviru hemijskih industrijskih postrojenja i opasnostima po okoliš, život i zdravlje stanovništva sve do marta 2019. godine, odnosno izbijanja požara u postrojenju „Energetike“, koja se nalazila u sklopu poslovne zone Incel, odnosno bivše banjalučke tvornice celuloze Incel.

Požar je rezultirao ekološkim incidentom kojeg su izazvali radnici pokušavajući isjeći dijelove trafostanice i tom prilikom jedan dio ulja piralen je iscurio u zemlju, a drugi dio se zapalio. Zahvaljajući brzoj intervenciji banjalučkih vatrogasaca spriječena je još ozbiljnija katastrofa.

Samo jedna litra piralena zagadi milijardu kubika vode. Hemijski je stabilan , a u prirodi se ne može razgraditi bar ne za našeg života. Sada kada biste ostavili to ulje u nekakvoj kantici njegov raspad počinje poslije stotu godine ležanja na otvorenom. Radi se o materijalu kome je dovoljno pola grama za akutno trovanje čovjeka , a dugotrajno unošenje može da izazove neke od malignih bolesti. . Zbog toga je deklariran kao opasan otrov i 1977. godine je izbačen iz upotrebe.U Evropi je zabranjen 2001. godine zbog mogućeg mutagenog i kancerogenog efekta i od tada je zamijenjen drugim uljima. (Šef Katedre za termotehniku Mašinskog fakulteta u Banjaluci Petar Gvero, razgovor obavljen u septembru 2020. godine)

Nakon ovog događaja samo su se pojedini mediji u cilju interesa javnosti ozbiljnije počeli baviti problemom Incala i zagađenja piralenom.

U okviru istraživanja za projekt „Zemlja – voda – zrak“ koji se u Banjaluci bavi problematikom zagađenja okoliša piralenom razgovarali smo s novinarom dnevnog lista Euro Blic Goranom Obradovićem koji iznosi svoja iskustva istraživanja razloga zašto je vlast nastojala relativzirati požar u krugu bivšeg hemijskog kompleksa Incela, potom jednako tako i posljedice curenja piralena u tlo, nivoa onečišćenosti okolne i posljedica po okoliš i stanovništva.

Od aprila do novembra 2019. godine do javnosti su od zvaničnih inspekcijskih službi stizali podaci za koje se naknadno utvrdilo da su svjesno umanjivali stepen zagađenosti u krugu Incela. Istodobno iako se ta tvornička postrojenja nalaze tik uz više gradskih naselja i neposredno uz tok rijeke Vrbas i dalje se ne iznose podaci o zagađenosti područja van kruga Incela, pa time ni opasnosti po samo stanovništvo.

Ekološka inspekcija grada Banjaluka, tek u jesen 2019. godine saopštila je da piralena na pojedinim mjestima u krugu “Incela” iznosi i do 6.722,49 miligrama po kilogramu, odnosno da je na pojedinim mjestima u “Incelu” i oko 33.000 puta veće od dozvoljenog.

Ekološka inspekcija je u istom periodu, naveli su, putem ovlaštene kuće ( čije ime i reference se ne navode ) izvršila uzimanje 101 novog uzorka zemljišta radi hemijske analize na piralen.Izvršili su i uzimanja pet uzoraka podzemnih voda iz pijezometara, tri uzorka ribe, dva uzorka pilećeg mesa, jedan uzorak povrća, a osim toga i jedan uzorak povrća koji je analiziran na teške metale, ali rezultati nisu objelodanjeni.

Vlada RS u 2019. godini angažirala je holandsku kompaniu „Tauv“ koja je trebala istražiti stanje na terenu i izraditi na osnovu istog elaborat o načinu uklanjanja piralena. U decembru 2019. godine njihov ekspertni tim na prezentaciji u Banjaluci nije ponudio nikakvo konkretno rješenje za sanaciju tog zemljišta, niti su iznijeli podatke o nivou zagađenja u poslovnoj zoni. predstavio inicijalni konceptualni model i analize rizika za lokaciju bivše fabrike.

Za 50.000 dolara , koliko je plaćeno „Tuaveu“, njihov ekspert Bodvin Foke izložio je samo teoretska raznatranja o tome kako se ovi problemi mogu riješiti bilo gdje u svijetu.Traženi prijedlozi, zbog kojih su i angažovani strani eksperti, kako da se na najlakši i najbrži način ukloni opasni piralen su izostali.

Godinu dana od otkrivanja piralena stoga umjesto konkretnih poteza sve je vraćeno na početak. (Goran Obradović, razgovor vođen 15. septembra 2020. godine)

Predstavnici UNDP raspisali su novi međunarodno oglas u kojem traže firmu koja će obaviti dodatne analize i napraviti plan sanacije zemljišta, koje je zarađeno opasnim uljem piralen u krugu Poslovne zone Incel što podrazumijeva detaljnu procjenu lokacije sa prijedlozima za remedijaciju za lokacije zagađene polihlorovanim bifenilima, te da se urade dodatne analize zemljišta.

Posao je povjeren češkoj firmi DEKONTA koja je na zahtjev UNDP-a analizu obavila na na oko 15-ak lokacija, a na kojima je ranije utvrđeno prisustvo piralena više nego što je dozvoljeno.

Inspekcijske službe Grada Banjaluka nadležne za ekologiju navele su da novu firmu čekaju i dubinske i površinske analize zemljišta, kao i vertikalna i horizontalna analiza zemlje. Nova firma će imati posao i da obavi nove bušotine u krugu Poslovne zone “Incel” kako bi uzorkovali podzemne vode, ponovo je poslali na analize i utvrdili da li se u njoj nalazi piralen. Biće urađene analize slojeva zemlje kako bi se procijenilo da li su se proširile lokacije kontanmiranog zemljišta.

Iz DEKONT-a je saopšteno da su u ugovorenom roku izvršili svoje obaveze a nalaze dostavili UNDP-u. O daljem postupuku javnost još uvijek nema informacije.

Politička dimenzija slučaja „piralen“

Da se u Incelu nalazi skladište kancerogenog ulja piralen koje je služilo za hlađenje trafoa Vlada RS od Evropske komisije je obaviještena još 2005. godine kada je okončano istraživanje međunarodnih eksperata . Nakon što se već poslije prvih vještaćenja stanja na terenu prisustvo piralena više nije moglo relativizirati, kako su to u početku pokušali činiti predstavnici Vlade RS i Grada Banjaluka u Vladi su priznali da je taj dokument zagubljen."Tragamo za tom studijom, ali je nigdje nema. Obratili smo se Evropskoj komisiji da nam dostave kopiju", saopštila je ministrica građevinarstva , urbanizma i ekologije Srebrenka Golić.

Manipuliranje istinom, zataškavanje podataka od presudnog značaja za život i zdravlje ljudi, a u cilju očuvanja pozicija vlasti na slučaju „piralen“ se najeklatantnije posvjedočila. Od aprila do novembra 2019. godine do javnosti su od zvaničnih inspekcijskih službi stizali podaci za koje se naknadno utvrdilo da su svjesno umanjivali stepen zagađenosti u krugu Incela. Istodobno iako se ta tvornička postrojenja nalaze tik uz više gradskih naselja i neposredno uz tok rijeke Vrbas i dalje se ne iznose podaci o zagađenosti područja van kruga Incela, pa time ni opasnosti po samo stanovništvo.

Pomoćnica ministra za urbanizam, građevinarstvo i ekologiji Svjetlana Radusin, s kojom je u okviru ovog istraživanja obavljen razgovor nije dala konkretne odgovore zašto su podaci o postojanju piralena i njegovim štetnim posljedicama prikrivani od javnosti gotovo 15. godine.

„Incel je bio fabrika koja je bila hemijska industrija i sama činjenica da se radi o hemijskoj industriji mogla je da bude poznata i da se radi o zagađivaču životne sredine. Konkretno, što se tiče piralena, koji je identifikovan u pogonu Energane, Ministarstvo je imalo podatak, ustvari dobilo upit od strane stečajne upravnice Energane krajem 2015. godine, u kojem su tražene instrukcije od strane Ministarstva za postupanje sa transformatorima koji su identifikovani u pogonu Energane.

Na taj upit odgovoreno je, date su jasne instrukcije i data je adresa firme koja je u to vrijeme posjedovala dozvolu za upravljanje takvom vrstom otpada. S obzirom na to da je pogon Energane bio u stečajnom postupku i da je nakon toga došlo do prodaje tog pogona određenim privatnim privrednim subjektima, prema informacijama od strane stečajne upravnice, kupoprodajni ugovori su sadržavali informacije o postojanju transformatora sa piralenom u tom pogonu, međutim, vlasnici koji su kupili i izvršili privatizaciju, nisu postupili u skladu s obavezama koje se odnose na takve vrste otpada.

Prema informacijama do kojih smo mi došli kasnije utvrđeno je da je stečajna upravnica tražila ponudu od određenog subjekta koji je posjedovao dozvolu Ministarstva, radilo se o nekom iznosu od 25-30 hiljada maraka koje je bilo potrebno izdvojiti da se ova vrsta otpada bezbjedno izveze, međutim, do toga nikada nije došlo“. (Svjetlana Radusin, razgovor vođen u avgustu 2020. godine)

Svojinska tranzicija u Bosni i Hercegovini utemeljena ratnim zakonodavstvom koje je pretvarajući društvenu u državnu svojinu radnike razvlastila tokom svog nastavka u poraću poprimila je u još brutalniji oblik kroz privatizaciju državne imovine.

To se najočiglednije ogleda u industrijskom sektoru. Sve ono što nije uništeno kao posljedica direktnih ratnih dejstava svjesno je devastirano s ciljem umanjenja vrijednosti i lakše prodaje podobnim pojedincima bliskim vlasti ili onim iz same vlasti.

Za posljedicu to ima sve češće ekološke incidente. Isti se, identičnim metodima kako su se prikrivali u ratu počinjeni zločini , od građana brižno kriju ili relativiziraju, a etno- nacionalne elite dodatno iste koriste da strahom upravljaju stanovništvom i da se održe na vlasti.

 

Slučaj bivše banjalučke tvornice celuloze i papira „Incel“ nakon objelodanjivanja postojanja kancerogenog ulja piralen osvjetljava ovu vrstu politike. U bešćutnoj utrci za brzom zaradom koja završava umjesto u državnim kasama u džepovima pojedinaca suočeni smo s politikom u kojoj zagađenje postoji svakodnevno okruženje.

Tvornica celuloze Incel, bio je jedan od najvećih hemijskih kompleksa na prostrou SFR Jugoslavije. Do početka rata u Bosni i Hercegovini 1992. godine zapošljavao je više od 6.500 radnika.

Prema odredbama Zakona o udruženom radu Incel je bio ustrojen kao Složena organizacija udruženog rada (SOUR) u čijem sastavu su poslovali “Celuloza” “Viskoza”, “Elektroliza”, “Energetika”, “Industrijske plantaže” i još nekoliko OOUR-a, koji su ostvari-vali zajednički izvoz od preko 100 miliona dolara.

U krugu bivšeg tvorničkog kompleksa Incela danas je smješteno šezdesetak privatnih preduzeća i nekoliko republičkih ustanova i javnih preduzeća u kojima ukupno radi oko 1.500 radnika. Pored i između firmi i ustanova koje rade nalaze se ruinirani objekti ne-kadašnjeg privrednog giganta koji predstavljaju pravu sliku privatizacije ovog preduze-ća.

Mirko Milkić, jedan od bivših direktora u Incelu, kategorično tvrdi da je tvornica mogla da opstane i kaže da su pojedini proizvodni pogoni, odnosno OOUR-i, i danas mogli da ra-de i izvoze svoje proizvode.

“‘Viskoza’ je gotovo kompletnu proizvodnju izvozila u inostranstvo, uglavnom u Njema-čku, i zahvaljujući tome, ‘Incel’ je imao velika devizna sredstva koja smo ‘posuđivali’ os-talim jugoslovenskim firmama. Zašto je onda ‘Viskoza’ morala da propadne? Kome je to bilo u interesu“, pita se Milkić.

On kategorično tvrdi da se “Incel” mogao restrukturirati i raditi, ali priznaje da su neke katastrofalne greške napravljene prije početka rata i kasnije privatizacije.

“Tadašnja skupština opštine Banjaluka, čini mi se negdje 1986. godine, odbacila je pri-jedlog da se spoje Incelova energana i gradska ‘Toplana’. Zbog toga Banjaluka danas ima katastrofalno riješeno pitanje grijanja, jer je samo trebalo spojiti Incelovu energanu i ‘Toplanu’ i danas Banjaluka ne bi imala problem s grijanjem“, kaže Milkić.

On objašnjava da je Incel imao odmarališta od Poreča do Ulcinja, ističući da je “Celex” prije rata cijeli Jadran snabdijevao svojim proizvodima, odnosno ubrusima, toalet papi-rom, maramicama i ostalim proizvodima.

“Znam da su kasnije u privatizaciji neki Slovaci privatizovali ‘Celex’ i zadržali proizvo-dnju i drago mi je da to radi, ali smatram da taj pogon nije morao da bude privatizovan“, kaže Milkić. ( izvor web portal Capital.ba)

U procesu privatizacije, većina preduzeća iz sastava Incela završila je u stečaju, a imo-vina u rukama tajkuna.

Najbolji primjer predstavlja upravo “Viskoza”, čija je nekadašnja zgrada u krugu Incela, poznata kao „zgrada 140”, završila u rukama vlasnika kompanije Ekvator Đorđa Davidovića, isto kao i hotel “Slavija” u strogom centru Banjaluke. Davido-vić, odnosno njegova kompanija Ekvator, postao je vlasnik pomenute zgrade u iz-vršnom sudskom postupku na ime duga Incela prema ovoj kompaniji od oko milion ma-raka. Nakon što je došao u posjed spomenute zgrade, Davidović je zgradu sanirao i preprodao institucijama RS za 13 miliona KM.

U njoj su danas smješteni Inspektorat RS, Agencija za upravljanje oduzetom imovinom i Službeni glasnik RS.

Objekti Energetike u krugu Incela prije prodaje privatnoj firmi Lukić invest bili su dio imovine preduzeća Energetika d.o.o. u stečaju. Ovo preduzeće je po zakonu bilo dužno da uništi ulje piralen prije prodaje. Odluka o njegovom uklanjanju donesena je 23. maja 2016. godine.

Tada je na prijedlog stečajne upravnice Zore Bulatović-Kremenović prihvaćena ponuda preduzeća za promet i transport hemikalija i gospodarenje otpadom Kemokop iz Modriče da transformatore u kojima se nalazi'piralen uništi za 21.420 KM.

Na 32. Sjednici Odbora povjerilaca prihvata se informaciju u vezi zbrinjavanja opasnog otpada - piralena i donosi odluku da se izvrši njegovo uklanjanje kad se za to stvore uslovi, odnosno u prevodu kada se osigura novac.

Kako je bilo kakva kontrola nadležnih institucija izostala, piralen je „zaboravljen“. Sve do trenutka kada se razmjere ekološke katastrofe više nisu mogli prikrivati od javnosti.

U julu 2019 tadašnji Ministar spoljne trgovine i ekonomskih odnosa Bosne i Hercegovine Mirko Šarović komentarišući tada situaciju oko industrijskog otpada u krugu tvornice Incel upozorio je da je problem sa otrovom piralenom u Banjaluci mnogo veći nego što možemo zamisliti te da bi mogao imati i međunarodne implikacije. Šarović je tada otkrio i ključni podatak da je taj otpad mogao i mnogo ranije biti uništen .

"Prava je šteta što nismo u 2013. godini iskoristili veliki projekt UNDP-a koji je Bosni i Hercegovini osigurao sredstva za prikupljanje 200 tona opasnog industrijskog otpada i njegov transport i uništavanje u Francuskoj. Federacija BIH je prijavila i prikupila približno 100 tona opasnog industrijskog otpada, a Republika Srpska nažalost samo 10-ak tona, ali ne i iz Incela. Zašto su građani Banjaluke nepotrebno izloženi riziku dodatnih 6 godina to je pitanje za druge", naveo je Šarović.